header

Život na Dva Kotača u Saigonu, Vietnam

Život na dva kotača
Piše i slika: Jasmin Krpan

Saigon, grad u kojem svakodnevno bruji tri milijuna skutera i motora. U ranu zoru, doba kad pijetlovi, stvarni ili metaforički još bauljaju kokošinjcima, ulicama Saigona bruje prvi jutarnji skuteri. Natovareni tako da vozači na njima jedva vide cestu, deseci tisuća motora i skutera kreću u prvu jutarnu opskrbu milijunskog vijetnamskog grada. Na motorima je natovareno sve što je potrebno za život unutar grada. Od hrane koju će doručkovati sretnici koji još spavaju, odjeće za trgovine, hladnjaka, plastičnih cijevi za trgovine vodoinstalaterskom opremom, pa sve do sirovina za tvornice tekstila. Dodatno, s rubova grada stižu motori natovareni košarama punih rakova iz delte goleme rijeke Mekong koja izvire u podnožju dalekih Himalaja i kojima će se, pripremljenima na desetke načina, utažiti glad brojnih poslovnih ljudi iz modernih nebodera u biznis centru grada. Odmah, uz ranojutarnje motoriste koji dostavljaju sve i svašta u utrobu južno vijetnamskog megalopolisa, na ulice su izašli i prvi jutarnji logističari i serviseri motora. Kada stotine tisuća Vijetnamaca krene na posao za njih će biti posla preko glave. Raspoređeni na svakih nekoliko metara uz ulice, uskočiti će svima koje će zateći nevolja na putu do posla. Bilo da im se ispustila guma ili treba ekspresno promijeniti glavu motora. Pa dokle traje.......
          Kupnja novog motocikla u Saigonu, a riječ je jednom od najbogatijih vijetnamskih gradova, još uvijek je priličan luksuz. Stoga je na ulicama mnoštvo starih modela, posebno onih iz doba kad je Vijetnam bio dio socijalističkog bloka pod kapom nekadašnjeg Sovjetskog saveza. Ti ''veterani'' iz doba socijalizma najčešće se mogu, pretovareni do granica nemogućeg, vidjeti u ranu zoru. Što se sve može natrpati na njih vjerojatno bi iznenadilo i njihove ruske konstruktore, koji do elegancije u sovjetsko doba ionako nisu previše držali, a izdržljivost motora u surovim ruskim uvjetima bila im je jedina briga. 
 Problemi kao npr. probušena guma na motoru u Saigonu se rješava za desetak minuta. Uz cestu su brojni vulkanizeri koji rade ne mjestu događaja. Oprema im je jednostavna: lavor s vodom, gumena zakrpa, nešto ljepila i let lampa. Krpanje probušenih guma uz cestu svakodnevni je prizor u Saigonu kao što su zakrčena gradska križanja u jutarnjoj špici uobičajen prizor u hrvatskim gradovima. 
    Kad budilice počnu zvoniti i cijeli Saigon kreće na posao, slika na ulicama se mijenja. Pretovarene motocikle i njihove virtuozne vozače zamjenjuju nove ''pojave'' na kotačima. Ono što će posjetitelja najviše iznenaditi mnoštvo je djece na motociklima koje majke, očevi i bake voze u vrtiće i škole. Nije neobično vidjeti ih kako spavaju na motorima, posebno u večernjim satima kad će ih roditelji vraćati kućama. Vožnju do škole neki koriste za brzi doručak u pokretu, a poneki školarac vožnju koristi za posljednje utvrđivanje gradiva. Voziti u jutarnjim satima saigonskim ulicama prava je umjetnost koji kod nevičnog stranca može izazvati laganu jezu. Motocikli su nagurani od ruba do ruba ulice, no, ono što je posebna vozačka vještina saigonskih motociklista ocrtava se u tome da često svi kreću u istom vrijeme, ali u različitim smjerovima bez da se sudaraju! Dvosmjerna ulica je u ustvari četverosmjerna jer se u svakoj traci vozi u oba smjera. Zvuči komplicirano i za lakše razumijevanje valja reći da svatko vozi u smjeru koji mu u određenom trenutku najviše odgovara. Jednosmjerne ulice su u praksi nepoznanica. Svima se žuri. Na svu sreću, takva vožnja kod vozača ne izaziva histeriziranja kojima često možemo svjedočiti na zagrebačkim ulicama u jutarnjim satima. 
           A, pješaci, ima li takvih? Naravno, nisu svih sedam milijuna stanovnika Saigona motorizirani. I oni su razvili jednu posebnu vještinu za koju možemo reći da postaje genetska i prenosi se koljena na koljeno. Riječ je o prelasku ulice. Pješački prijelazi i semafori od male su pomoći jer bez obzira na to kakvo je svijetlo na semaforu, rijeka motocikala teče bez prestanka u svim smjerovima. Tehnologija prelaska ceste vrlo je jednostavna. Sva je mudrost u tome da pješak cestu prelazi apsolutno polako, ne koračajući normalno već jednostavnim stavljanjem stopala pred stopalo. Na taj način vozači motocikla imaju vremena zaobići pješaka. A to zaobilaženje najviše podsjeća na koridu u kojoj je pješak toreador, a motocikli su bikovi. S time da toreador, to jest pješak ne izbjegava bika već motocikli zaobilaze pješaka. Osjećaj takvog prelaženja ceste neponovljiv je doživljaj, jest da traje, ali vrijedi ga iskusiti i, siguran sam, manje je opasno od koride s pravim bikovima. Naravno, pri tome nije dobro gledati ni lijevo ni desno, kako bi se izbjegla panika. Zvuči suludo, ali prijeći cestu zatvorenih očiju potpuno je moguće, ako se korača metodom stopalo pred stopalo. U toj silnoj gužvi autoru ovih redova se nikad nije dogodilo da mu netko prijeđe kotačem preko stopala, a kamoli da ga obori. 
           Koliko prelazak ulice nekada zna biti frustrirajući najbolje se vidi na licama preneraženih stranaca koji sleđeni od užasa stoje i ne usude se krenuti u tu nesvakidašnju avanturu. Problem je riješen tako što je, u centru Saigona gdje se kreću stranci, raspoređena posebna policija na križanjima ulica. Ti policajci imaju samo jedan zadatak – prevesti uplašene strance, poput malih pačića, preko ceste. 
    Kad prođe jutarnja gužva na red dolaze zbivanja tokom sredine dana. Iako je gužva manja nego u jutarnjoj špici, rijeke motocikala i dalje teku. U novijim dijelovima grada gdje su ulice šire, gužva je osjetno manja, no, u starom dijelu Saigona, izgrađenog u doba dok je Vijetnam bio francuska kolonija, ulice su uže i gužva je i dalje poprilična. No, likovi na motociklima su drugačiji. Mnoštvo je djevojaka i žena na motorima, ide se u šoping ili na partiju razgovora kod prijateljice i to je prilika vidjeti kakvi su odjevni i drugi modni trendovi. Kad je riječ o odjeći može se zaključiti kako stanovnice Saigona prate modu jednakim intenzitetom kao i zagrepčanke, spličanke ili riječanke. No, dok Hrvatice modu demonstriraju uglavnom kao pješakinje u Saigonu se to zbiva na kotačima. U tom dijelu dana može se vidjeti kako pitanje mode nije samo odjeća, i u slučaju saigonki obvezne zaštitne kacige, već su i sami motori pitanje mode i podložni dodavanju modnih detalja. Ipak, kad je riječ o modi onda su večernji sati trenutak kad moda dolazi do punog izražaja, posebno među mladima. Kako im je veći dio dan vezan uz motocikle ne iznenađuje da mladi i večeri provode mobilno. Umjesto sjedenja po kafićima, večernji sati se provode u kruženju gradom na motociklima.  Postoji nekoliko točaka u centru grada gdje se obavezno odlazi. Na tim mjestima provodi se neko vrijeme, slika se mobitelima i slike stavlja na društvene mreže, a onda se kreće dalje. I kao što se u Hrvatskoj koriste mobilni telefoni u toku vožnje, iako je to prekršaj, isti je slučaj i u Saigonu. Telefoniranje, čitanje SMS poruka u toku vožnje je normalna stvar. Vijetnamski policajci nisu pojam zakona i reda i kaznu je uvijek lako zamijeniti dobrovoljnim prilogom policajacu. 
    Motocikli su zauzeli toliko prostora na ulicama da gotovo i nema mjesta za automobile. Jedina vozila na četiri kotača su taksiji i to sa šest i više sjedala.
            Ono što se nikada ne mijenja na saigonskim ulicama, bilo da je dan ili noć, su ulični serviseri. Gledajući na sve strane krpanje guma čovjek bi pomislio kako u Saigonu koriste najlošije gume na svijetu. No, to je samo privid, naprosto milijuni motocikla su na ulicama pa je i broj guma koje treba zakrpati ili zamijeniti veći nego u gradu gdje je broj motocikla daleko manji u odnosu na broj stanovnika. 
            Ritam života na motociklima, jer u Saigonu se na motociklima provodi toliko vremena da se može reći kako se na njima živi, traje do duboko u noć. Uzrok tome je i tropska klima u kojoj nema hladnoće koja bi ispraznila ulice. Jednako je i s čestim tropskim kišama. Kad se spuste ti topli pljuskovi, motociklisti se zaustavljaju tek toliko kako bi navukli plastične kabanice i odmah se nastavlja dalje. Čim se spusti pljusak uz rubove ulica stvore se brojni prodavači laganih plastičnih prekrivala čija cijena ne prelazi trećinu hrvatske cijene kutije jeftinijih cigareta.  
    Javni promet, kao i u većini gradova Jugoistočne Azije, nije razvijen. Nasljeđe je to razdoblja kad su te zemlje bile europske kolonije. Ono malo javnih gradskih autobusa u Saigonu prestaje voziti u osam navečer, a taksiji su skupi i ne imati motocikl u večernjim satima znači biti, slikovito rečeno, u totalnoj banani.